Uobičajena vijest u Europi krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća je da se ta i ta tvornica zatvara jer ne izdržavaju nalet iz Japana. Ako se ne zatvara onda bitno smanjuje proizvodnju.
Ipak jedna tvornica koja je na tlu Europe tek uzela zalet i ima konstantan rast prodaje. Osvaja kupce inovacijima, uspjevaju da predvide koja vrsta dvotočkaša će se svidjeti novim kupcima, ili uspjevaju da nametnu svoju viziju velikoj većini ljudi. O tom uspjehu govore i brojke tako da je 1979 godine brojka proizvedenih dvotočkaša iznosila 14.000, dok je deset godina ranije (1969 godine) proizvedeno nešto preko 1.600 dvotočkaša. Proizvodnja raste, a u periodu od 1992 do 1994 (u dvije godine) je udvostručena (sa 55.000 na preko 100.000), da bi se opet u dvije godine udvostručila proizvodnja (1996 prizvedeno je 200.000 dvotočkaša). Izmedju 1989 i 1998, prodaja se povećala za deset puta. Kakva je to tvornica?
Aprilia, predstavit ćemo tvornicu koja od osnivanja zna samo za uspjehe.
Počelo je sedamdesetih i kroz blato su stizali prvi uspjesi

Alberto Beggio je neposredno poslije drugog svjetskog rata osnovao tvornicu bicikala Aprilia u mjestu Noale, na sjeveru Italije u Venecijskoj provinciji. Alberto se u Noale preselio iz malog mjesta Aprilia smješteno u okolini Rima. Otuda i ime tvornice koja je proizvodila bicikle. Albertov sin Ivano je imao mnogo veće ambicije, za razliku od oca koji je bio pasionirani biciklist Ivano preferira vozila sa vlastitim pogonom. Uticao je na to da Aprilia počne sa proizvodnjom dvotočkaša sa vlastitim pogonom. Godine 1968 preuzima upravljanje tvornicom (1962 godine postala dioničko društvo) koja je u tom momentu imala 18 zaposlenih.

Prvi dvotočkaš sa vlastitm pogononom bio je moped, ubrzo slijede terenske 125-ice. Ono što je interesatno, za pogon Aprilia nije razvijala vlastiti motor, već je kupovala agregate, tako da su prvi dobavljači bili Minarelli, Sach i Hiro. Interesatno je da, Aprilia do skoro nije imala vlastiti agregat i da je ta ugradnja drugih agregata na neki način bio i zaštitni znak Aprilije. Ime Aprilie vezano je i za utrke. Godine 1974 počinje trkaća povijest, i to u kros utrkama. U prvenstvu vozio Mauricio Sgarcani koji je postigao zapaženi uspjeh što je potaklo inženjere da na tržište izbace cestovnu verziju modela RC125, čime su počeli novu eru koja je još jedan zaštitni znak Aprilie, a to je da je razlika izmedju trkaćeg i serijskog modela minimalna. Slijedeće godine izbacuju konkurentan cross motocikl koji u prvenstvu vozi Ivan Alborghetti. Prvu titulu Aprilia osvaja 1977 godine i to u klasama 125 i 250, dok Alborghetti na šestom mjestu biva najbolje plasiran Talijan na kros utrkama.

Sedamdesete su prošle u znaku kros motocikala i mopeda. Početkom osamdesetih nastupila je velika kriza na tržištu, no i pored toga u Apriliji odlučuju da prošire paletu. Godine 1983 predstavljen je prvi cestovni model ST125. Već slijedeće godine izlazi sportskija verzija sa oznakom STX. Godina 1985 je zadnja godina kada Aprilia zvanično sudjeluje na kros utrkama, no predstavili su ETX 125 i ETX350. Iste godine potpisuje se ugovor sa Austrijskim Rotax-om. Od tada počinje i takmičenje u MotoGP, u klasi 250. Te, prve sezone, sa vozačem Lorisom Reggianiem zauzimaju šesto mjesto, što je bio veliki uspjeh za novi tim. Slijedeće godine očekivao se serijski model, i zaista predstavljen je AF1, koji je ugrađenom tehnologijom davao utisak motocikla veće zapremine. U enduro klasi novitet je model Tuareg sa velikim rezervoarom za gorivo što je podsjećalo na kapacitetnije modele koji su sudjelovali na prestižnim pustinjskim relijima. Godine 1987 ostvario se jedan od snova Ivana Beggia. Te godine na velikoj nagradi Italije u Misanu Adriatico, 30-og kolovoza, vozač Aprilie Loris Reggiani, popeo se na pobjedničko postolje. Uz tu pobjedu i tri druga mjesta te sezone dali su potvrdu da ova malo poznata tvornica ima itekako konkurentan agregat.

Uspjeh nije izostao ni kod serijskih modela, pogotovo što je tvornica izbacivala cestovne modele u Reggiani bojama. AF1, osim u verziji od 250 pojavio se u verziji od 125 ccm, također nazvan AF1. Ogroman uspjeh na komercijalnom planu uzdignuo je kompaniju tako da se u 1987 i 1988 godini Aprilia bavi i proizvodnjom namještaja i spectacle-making, kao i drugim proizvodima. Inače, sajam motocikala u Milanu 1989 godine, nazivan je i ,,Aprilia Motor Show’’ jer se njihov štand razlikovao od ostalih, tim prije jer su motocikle farbali u pastelnim bojama i nisu se držali nepisanog standarda da motocikli moraju biti sivi ili crveni. Nažalost, zbog poslova koji se ne tiču motociklizma blagajna Aprilie se brzo praznila. Iako je bilo planova da se usvoji proizvodnja motocikala veće zapremine, ti planovi su morali biti odloženi. Aprilia je bila blizu kolapsa, ali krediti nekoliko banaka su je spasili. Tada Beggio odlučuje da se Aprilia ne bavi ničim što nema veze sa motociklizmom.





Devedesete donose nove klase i nove uspjehe

Prvi motocikl veće kubikaže prikazan je 1990 godine. Bio je to model Pegaso 600. Izgledom je asocirao na tipičan enduro motocikl, ali ipak je bio više namjenjen asfaltu. Time Aprilia počinje da stvara novi trend čija evolucija stiže već 1993 godine, Pegaso 650, motocikl koji je najviše utjecao na proboj tržišta. Iako je oblikova da izgleda kao off-road motocikl, lagani, okretni Pegaso je zapravo bio čist cestovni motocikl, koji je uspio da inspirira mnoge druge da imitiraju Apriliu. 649 kubični peteroventilski jednocilindraš iz Rotax-a i dugi hod ovjesa, kao i dimenzije kotača upućuju na teške terene, no to je motocikl kome je bilo šteta uprljati gume. Bio je ogroman uspjeh, koji je kasnije donio suradnju sa BMW-om. Sličan koncept je bio BMW-ov F650 koji se pravio u Aprilijinoj tvornici u Noale. Kada je BMW u prvoj godini prodao količinu koja je planirana za naredne tri godine, to se knjižilo na uspjeh Aprilijine koncepcije.

No, osim u segmentu motocikala veće zapremine Aprilia je 1990 godine zakoračila i u svijet skutera. Kao i sa motociklima, tako ni sa skuterima nije bilo promašaja. Naravno da i u svijetu skutera nisu nedostajale inovacije. Prvi skuter sa značkom Aprilie ponio je naziv Amico. Inače Amico je 1992 godine bio opremljen prvim dvotaktnim agregatom s katalizatorom. No, legenda u svijetu skutera rođena je 1993 godine. Tada Aprilia predstavlja Scarabeo, skuter sa velikim kotačima, skuter koji je kreirao sasvim novu klasu i koji je dan danas referenca u klasi koja postaje sve popularnija među kupcima skutera. Tada je najvećem bumu u svijetu skutera doprinjeo model Leonardo sa četverotaktnim agregatom od 125 i 150 ccm. Kasnije je uslijedila i verzija sa Yamahinim agregatom od 250 ccm.

Iako je Aprilia zakoračila u svijet velikih motocikala sa četverotaktnim agregatom, iako u skutere ugrađuje i četverotaktne agregate, Aprilia je postala prepoznatljiva po dvotaktnim sportskim motorima. Godine 1994 u GP prvenstvu, u klasi 250 Max Biaggi osvaja prvenstvo. Taj trkački agregat ujedno je i prvi Aprilijin motor. U klasi 125 također osvajaju titulu. Ono što slijedi je cestovna replika GP trkača. Tada je rođen još jedan legendarni motocikl RS 250. Ipak za cestovnu verziju nisu iskoristili vlastiti agregat već su po tradiciji koristili agregat drugog proizvođača. Ovoga puta u pitanju je bio Suzukijev RGV 250 u V konfiguraciji koji je nasviran da izbacuje 70 KS. U aluminijskoj rami sa vrhunskim kočnicama i ovjesom, bio je cestovni motocikl najbliži mogući trkaćem, i prodavao se odlično. Da bi zaokružili uspjeh napravili su i modele RS 125 i RS 150. Tim modelima Aprilia postaje i svjetski poznat proizvođač, dok je RS 250 bila hit i u Japanu.

Dvotaktni sportski motocikli, dvotaktni i četverotaktni skuteri, i veliki četvertotaktni Pegaso, i svi modeli su više nego uspješni. Ipak, nije svaki model imao uspješnu priču. Godine 1995 predstavljen je Moto 6.5, čiji je nacrt napravio internacionalni dizajner Philippe Starck. Inspiracija za jajoliki Moto 6.5 tražena je u urbanim sredinama. Zamišljen je kao umjetnička skulptura na kottačima koja bi uspješno poslužila i u svakodnevnim potrebama. O dizajnu govori i podatak da je jedan primjerak dobio svoje mjesto u NewYork-u u muzeju moderne umjetnosti. Zapažen model, ali ipak previše radikalan za kupce pa je ostao po strani. Iz tog razloga Shiver, model koji je privlačio pažnju na sajmovima, s V2 agregatom predstavljen 1996 godine nije počeo sa serijskom proizvodnjom. Ovoga puta poslušali su puls potecijalnih kupaca.

Ipak, Shiver je pokazao smjernicu kojom Aprilia namjerava da krene, a to je serijski model s V2 agregatom. Taj prvi serijski sa velikom V2 agregatom ugledao je svjetlo dana 1998 godine. Nova perjanica Aprilie ponijela je oznaku RSV 1000. za agregat bio je zadužen austrijski Rotax, koji je razvio litarski motor sa vodenim hlađenjem i dva cilindra pod kutom od 60 stupnjeva. Aprilia je objavila da RSV 1000 isporučuje 128 KS pri 9.7500 o/min. i da je sposobna za 270 km/h. Ovo je bio motocikl kojim Aprilia ulazi i u SBK prvenstvo, tako da je krajem godine predstavljen RSV 1000 SP koja je isporučivala 150 KS. No, Aprilia ne bi bila Aprilia kada u segmentu u kojem prvi put ulazi ne bi predstavili nešto novo. Za model RSV 1000 to je koeficijent otpora 0,30 Cx koji je prvi put viđen na cestovnom motociklu. Ovaj motocikl je na većini značajnih tržišta proglašen za motocikl godine. Spomenimo da je najveći uspjeh ovog modela u SBK ostvaren 2001 godine kada je Troy Corser osvojio drugo mjesto, dok je Aprilia bila treća u poretku konstruktora.

Ubrzo slijede i manje sportske izvedbe ovog motocikla, kao što je sportsko-turistički SL 1000 Falco, ili turistička RST Futura. Sve ove verzije su imale oslabljeni rotax-ov V2 motor, i nešto modificiranu aluminijsku ramu i ciklistiku prilagođenu namjeni motocikla. Ipak model, koji se najmanje razlikovao od sportske izvedbe bila je ogoljena verzija s nazivom Tuono. Tuono je redefinirao klasu streetfightera. Također slijedi maxi-enduro ETV 1000 CapoNord. Sa svim ovim modelima Aprilia ima kompletnu gamu motocikla pokrivajući skoro sve klase. To opet znači puniji budžet.

Naravno, nisu zanemarene utrke, ovim širenjem ka većim kubikažama prešlo se i na osvajanje tehnologija za veće kategorije. Aprilia je već pokazala što može u klasi 250. Zato kreću u razvoj agregata za klasu 500, i tu su bili specifični jer jedini imaju V2 agregat.











Sa vlastitim agregatom i dodatnim inovacijama

Svi ti uspjesi financijski su izdigli Apriliu koja se opet širi. Ovoga puta ne skreće iz motociklističke branše, pa 2000 godine postaju vlasnici posrnulog Moto Guzzi-ja i ugašene Laverde. Ipak, i pored velikih uspjeha, ispostavilo se da je ovaj potez bio veliko opterećenje, tako da zapadaju u ogromne dugove. Tada uskače još jedan veliki igrač i Piaggo postaje vlasnikom Aprilie, a time i Moto guzz-ja i Levarde. Na taj način Piaggio grupacija postaje gigant koji je trenutno četvrti po veličini svjetski proizvođač, sa godišnjom produkcijom od 600.000 motocikala. Od tada Ivano Beggio nije predsjednik, već je imenovan Roberto Kolano. Ivano je ostao počasni predsjednik.
Kako ove promjene utiču na dalji razvoj Aprilie?

Razvoj se nastavlja, pa je godine 2003 predstavljena slijedeća generacija RSV 1000. Nasljednika Falca i Future nema, dok putni enduro CapoNord ostaje u proizvodnji. Jedina izvedenica je slijedeća generacija popularnog modela Tuono. Također, nema naslijednika u SBK. Iako ih nema u SBK, nastavljaju sa takmičenjem u Moto GP. U međuvremenu donešena su nova pravila, pa najprestižnija klasa nema vise 500, već 1.000 ccm. Opet je Aprilia bila posebna, jer jedina ima linijski trocilindrični agregat. naravno i tehnološki su otišli korak ispred, no, sav taj tehnološki paket je bilo teško voziti. Bez značajnih rezultata uslijedilo je povlačenje 2004 godine.

Godine 2004 na sajmovima Aprilia predstavlja prvi vlastiti agregat V2 konfiguracije u zapremini od 450 i 550 kubika. Zapremina govori da je to agregat namijenjen enduro i supermoto takmičenjima, takmičenjima gdje suvereno vladaju jednocilindraši. Već je postalo uobičajeno da Aprilia bude drugačija. Oni koji su sumnjali u prikladnost takvog motora bili su iznenađeni jer Aprilia osvaja titulu u Supermoto S2 prvenstvu. Cestovne verzije sa oznakama RXV 450, RXV 550, SXV 450 i SXV 550 su prvi cestovni modeli Aprilie sa vlastitim agregatima. Predstavljena je i nova generacija motocikla koji je oznacio ulazak Aprilie u veće kubikaže. Novi Pegaso ne pokreće Rotax-ov agregat, već Minarelijev.

U Moto GP klasi 250 tokom 2006 i 2007 godine Aprilia koju vozi Jorge Lorenzo dominira. Godine 2006 predstavljen je još jedan Aprilijin motor, u pitanju je V2 od 750 ccm. Motocikl koji nosi ovaj agregat dobija ime po prvom Aprilijinom modelu sa V2 agregatom iz devedesetih koji je zaživio samo kao prototip. Osim Shivera, predstavljena je i Mana 850, motocikl sa automatskim mjenjačem i praktičnošću skutera. Još jedan model sa agregatom V2 od 750 kubika je supermoto Dorsoduro. Aprilia ne prestaje sa predstavljanjem vlastitih agregata pa 2007 godine prikazuju FV 2 model sa V2 agregatom zapremine 1200 ccm. Zbog novih pravila u SBK nagađalo se da je to agregat za novu sportsku Apriliu. Pokazalo se, da su to ipak samo nagađanja, no potvrdilo se da za novi motocikl spremaju vlastiti agregat. Ovoga puta u pitanju je agregat V4 konfiguracije zapremine 1.000 ccm. Novi motocikl nosi naziv RSV4 i predstavljen je za SBK i u Factory verziji. Apriliu na utrkama ponovo vozi Max Biaggi u 2009 godini, čime pokušavaju da asociraju na uspjehe koje je svojevremeno imao model RSC 250 sa istim vozačem.

Vlasnička struktura nije prekinula razvoj Aprilie. Ipak, na neki način se i odustalo se od tradicije. Prekida se sa ugradnjom agregata drugih proizvođača. Novac se usmjerava na razvoj vlastitih agregata, pa treba očekivati širenje palete motocikla koji nose neki od novopredstavljenih agregata. Korak ka tome je predstavljanje modela. Uz modele Pegaso (Strada, Trail i Factory), Shiver, Shiver GT i Dorsoduro, kao i uz veliku paletu skutera Aprilia je vlastitim modelima pokrila najprofitabilnije kategorije. Iz tog razloga sada više nego ikad može sebi da dozvoli eksperimentiranje sa drugim klasama kao što je novi model RSV4. Ne mora da znači da je to loš put, kao što smo vidjeli čitava povijest Aprilije protkana je inovacijama, samo što je razlika što sada mogu da se u takve poduhvate upuštaju mnogo uspješnije. Zato i ne čudi podatak da danas, kada i japanski divovi posustaju Aprilia bilježi samo rast. Na nekim tržištima već ima najprodavaniji model. Aprilia, motocikli koji će uskoro biti nezaobilazni kada se radi bilo kakva usporedba...

zapru smanji te slike malo, prevelike su